Ljubav se zaniva na davanju i primanju, ali davanje je mnogo dragocenije i vrednije, daje posebnu svrhu životu, čini da se osećamo više vrednim. Postoji izreka - “Ruka koja daje nikad nije prazna.”

O snazi darivanja govori emotivna priča koja se širi društvenim mrežama, a mi je prenosimo u celosti. Prema nekim izvorima, reč je o priči koju je napisala slavna glumica Ketrin Hepburn, dok drugi izvori kažu da je reč o pripovetki objavljenoj u knjizi iz 1995. "A 2nd Helping of Chicken Soup for the Soul", književnika i motivacionog govornika Dana Clarka i da nije vezana uz slavnu glumicu. Priča je, u svakom slučaju inspirativna, obaviće vas toplinom, izmamiti osmjeh na lice i podsetiti na važnost davanja.

“Jednom, kada sam bila tinejdžerka, moj otac i ja smo stajali u redu da kupimo karte za cirkus. Između nas i blagajne bila je samo jedna porodica. Ova porodica je na mene ostavila veliki utisak.

Bilo je osmoro dece, sva verovatno mlađa od 12 godina. Po tome kako su bili obučeni, moglo se zaključiti da nemaju mnogo novca, ali im je odeća bila uredna i čista.

Deca su bila lepo vaspitana, svi su stajali u redu dva po dva iza roditelja, držeći se za ruke. Uzbuđeno su ćaskali o klovnovima, životinjama i svemu ostalom što će videti te noći. Iz njihovog uzbuđenja moglo se shvatiti da nikada ranije nisu bili u cirkusu. Ovo bi bio novi vrhunac u njihovom životu.

Otac i majka ponosno su stajali na čelu. Majka je držala muža za ruku, gledajući u njega, kao da kaže: “Ti si moj vitez u sjajnom oklopu“. Nasmejao se i uživao u sreći svoje porodice.

Prodavac karata je pitao čoveka koliko karata želi? On je ponosno odgovorio: “Želeo bih da kupim osam karata za decu i dve karte za odrasle”. Prodavac karata je dao cenu. Žena mu je pustila ruku, spuštena glava, muškarčeve usne su zadrhtale. Zatim se nagnuo malo bliže i upitao: "Koliko si rekao?" Prodavac karata je ponovo nazvao cenu.

Čovek nije imao dovoljno novca. Kako je trebalo da se okrene i kaže svojoj osmoro dece da nema dovoljno novca da ih odvede u cirkus?

Videvši šta se dešava, moj otac je posegnuo u džep, izvukao novčanicu od 20 dolara i bacio je na zemlju. (Nismo bili bogati ni u kom smislu te reči!) Moj otac se nagnuo, uzeo novčanicu od 20 dolara, potapšao čoveka po ramenu i rekao: “Izvinite gospodine, ispao vam je iz džepa.“

Čovek je razumeo šta se dešava. Nije tražio poklone, ali je definitivno cenio pomoć u očajnoj, srceparajućoj i situaciji u kojoj se stideo.

Pogledao je pravo u oči mog oca, uzeo ga za ruku obema rukama, čvrsto stisnuo novčanicu od 20 dolara i, drhteći usnama i suzama koje su mu tekle niz obraz, odgovorio; “Hvala, hvala, gospodine. To zaista mnogo znači meni i mojoj porodici."

Moj otac i ja smo se vratili do auta i odvezli se kući. Sa 20 dolara koji je moj otac dao, sami smo kupili karte.

Iako te večeri nismo stigli da vidimo cirkus, oboje smo osećali radost u sebi koja je bila mnogo veća nego što je cirkus ikada mogao da pruži. Tog dana sam naučila vrednost davanja.

Davanje više nego primanje. Ako želite da budete veći, veći od života, naučite da dajete. Ljubav nema veze sa onim što očekujete da dobijete - samo sa onim što očekujete da date - i to je to.

Važnost davanja i blagoslova drugih ne može se prenaglasiti, jer u davanju uvek postoji radost. Naučite da usrećite nekoga davanjem."

Izvor: Sensa