Kada čuje reč tantra, veliki broj ljudi kao asocijaciju ima pojmove joga i seks. Tantra je izraz koji se sve češće koristi kada se govori o duhovnom razvoju, ali i dalje često izaziva jednu dozu "stegnutosti" kod ljudi. Upravo zbog toga što je povezana sa seksom, tantra je fenomen koji nas privlači i u isto vreme plaši, zato što je seks u našoj kulturi i dalje tabu tema. Dok sa jedne strane imamo veliku prisutnost seksualnih tema i slika svuda oko nas, što stvara iluziju seksualne slobode, veliki broj ljudi svoju seksualnost proživljava uz negativan emotivni naboj, bilo da je to osećaj neadekvatnosti, srama, frustracije ili jednostavnog odustajanja od tog aspekta svog bića. Kao uopšte u životu gde nas sve što iznesemo na svetlo dana spasava, a sve što ne iznesemo ostaje da boli, žulja, pritiska u nama, tako je i u priči o seksualnosti.

Čudno je to bežanje od bola koje nam zapravo samo produžava i produbljuje bol. Suočavanje sa bolom isceljuje. Bol, nelagodnost, sram, osećaj neadekvatnosti su vrata kroz koja prolazimo na putu isceljenja. I kao pojedinci i kao nacija, sve dok ne postanemo spremni da priglimo sve aspekte svog bića, ostaćemo neispunjeni i daleko od onoga što možemo da budemo. Prvo sami sebi dajemo pravo da budemo celi, a onda isceljenje počinje da se dešava u nama i oko nas. Onda seksualnost postaje pozitivan životni impuls koji se ispoljava kroz kreativnost svake vrste, u toplim odnosima sa ljudima oko sebe, u uživanju u prirodi, u fizičkoj aktivnosti, u radosnom obavljanju svakodnevnih poslova. Ponekad, međutim, potrebno nam je da naučimo kako da damo sebi pravo da budemo celi. Danas ima raznih programa koji na različite načine u tome mogu da nam pomognu. Jedan od takvih programa je program Tantra za žene koji vodi Halima Hejn.

Halima od 1982. godine vodi svoju psihoterapeutsku praksu u Frankfurtu, a širom sveta seminare i programe za lični razvoj. Počela je svoj rad kao terapeut u programima rebalansiranja, bioenergetike i primalne terapije, dosta je radila sa izlečenjem trauma, a poslednjih 15 godina se posebno bavi programima za žene. U oktobru i novembru će prvi put gostovati u Beogradu, gde će održati vikend seminar namenjen ženama.

Kako vi definišete to čime se bavite?

Suština mog rada je u tome da pomognem i podržim proces isceljenja kod ljudi koji to žele. To se radi kroz stvaranje fizičkog i psihičkog prostora koji je neophodan da bi ljudi mogli da se okrenu sebi, suoče sa onim što u sebi pronađu i to prigrle. Tako se oslobađa blokirana energija koja onda može slobodno da teče kroz naš psihofizički organizam. Tada imamo elana, entuzijazma i životne snage koje onda možemo da koristimo da ulepšamo život sebi i drugima.

Kako je došlo do toga da se posebno bavite radom sa ženama?

Nekoliko godina nakon što sam počela da vodim seminare, primetila sam da su neke od tema koje su veoma značajne za isceljenje kod žena imale veze sa programiranjem kroz koje najveći broj žena prolazi u vezi sa svojom ulogom u porodici, braku i društvu i da je za dublje istraživanje tih tema neophodno okruženje u kojem žene imaju osećaj privatnosti. I dalje, kao i kada sam počela da radim program Tantra za žene pre 15 godina, svaki put bivam impresionirana i duboko dirnuta dubinom saosećanja i razumevanja koje žene u grupi daju jedne drugima kada prepoznaju istu priču koja se preliva kroz različite živote. Najveći broj nas je naučilo kako da budemo žene od svojih majki. Od njih smo učile kako da se odnosimo prema svom telu, čega da se plašimo, šta da radimo i šta nikada da ne radimo sa svojim telom, kako da se odnosimo prema muškarcima. Najčešće postajemo poput svojih majki, ili sasvim suprotno od njih, a i jedno i drugo je izraz ne-slobode. Ako želimo da se ostvarimo kao žene i kao ljudska bića, to moramo kroz oslobađanje od automatizma kopiranja modela koji su nam postavljeni ili prostog bežanja u suprotnost od tog modela. Proces isceljenja podrazumeva upoznavanje sebe kroz slobodan odnos prema svim aspektima svog bića.

PageBreak

Centar u kojem obitava radost

Radili ste sa ženama u različitim delovima sveta, iz različitih kultura. Da li ste naišli na više sličnosti ili razlika u pitanjima sa kojima se žene suočavaju na putu svog ostvarenja kao žene?

Ono što je različito je kulturni milje u kojem se dešava proces i stepen slobode koji žene imaju u donošenju odluka o svom životu, u smislu da li će da se školuju, koje škole će da pohađaju, da li će da budu zaposlene ili da ostaju kod kuće kao domaćice. Ono što je slično je da je svim ženama, u svim kulturama, potrebna hrabrost da se posvete sebi i svojim potrebama. Bez obzira da li živimo u Americi, Kanadi, Indiji, Brazilu ili na Tajvanu, žene u svom odgoju dobijaju poruke koje nas eksplicitno ili implicitno upućuju na to da je biti žena prvenstveno vezano za uloge supruge i majke i da je dobra žena ona koja je posvećena mužu i deci i koja njihove potrebe stavlja u prvi plan. U manje razvijenim društvima, žena i danas ne može da opstane bez muškarca, tako da mora da bude poslušna, privlačna i sposobna da zadrži muškarca da bi opstala. U razvijenim zemljama, od žene se na poslu očekuje da se dokazuje i takmiči sa muškarcima a da u porodici bude ženstvena, što je jako teško. Ono što je zajedničko ženama i u jednom i u drugom društvu je da im okolnosti otežavaju da budu u kontaktu sa svojom suštinom i da se ispolje u svojoj istini.

Još jedna sličnost koju žene skoro svih kultura imaju je iskustvo odrastanja u kojem dodje do trenutka kada sve ono što je prirodno prihvatano dok smo deca, postaje neprikladno kada ulazimo u pubertet. Dok smo deca, najveći broj odraslih voli da nas zagrli, uživaju da nas gledaju dok trčimo, glasno se smejemo, prija im naš entuzijazam. Kada krene pubertet i kada počinjemo da dobijamo obline koje naznačuju ženstvenost, odrasli se često povuku, neprijatno im je da nas dodirnu, i počinju da osuđuju veselo i otvoreno ispoljavanje naše prirode. U tom trenutku, neke od nas reše da se povuku u sebe, sa sramom, osećajem neadekvatnosti i željom da sakrijemo to da postajemo žene, a neke reše da prkosno ispoljavaju svoju seksualnost, često dovodeći sebe u situacije u kojima bivamo povređene. I jedne i druge odrastaju usamljene, bez vođstva zrelih odraslih ljudi koji bi nas uputili kako da prihvatimo sebe i uživamo u celosti svog bića. Ulazimo u odnose sa muškarcima gde pokušavamo da ostvarimo bliskost a često ostajemo izolovane u tom osećaju neadekvatnosti. Ne znajući šta ćemo sa telom, pokušavamo da "izmozgamo" neko rešenje, smišljajući šta treba da radimo, kako da se ponašamo da bismo bile uspešne kao žene u tom odnosu.

Vaš program je jedan od načina koji se nudi ženama da pronađu svoju ženstvenost i životnost. Šta se dešava na vašoj radionici?

Mi na radionici idemo tamo gde je problem nastao - vraćamo se u pubertet. U opuštenoj, prijatnoj i podržavajućoj atmosferi koju stvorimo na radionici, istražujemo kako u pubertetu mlade žene bivaju ostavljene da se same snalaze u društvu koje sa jedne strane potiskuje seksualnost, a sa druge manipuliše njome u komercijalne svrhe. Koriste se tehnike rada sa disanjem i pokretom kao i tehnike meditacije u procesu pronalaženja centra u svom biću gde prirodno obitava radost življenja i bivanja u telu. To stvara osećaj radosti u doživljaju sopstvene senzualnosti i seksualnosti kao kreativnog principa neophodnog da bismo bili zdrave i ispunjene žene.

Halima Hejn vodi seminar za žene u okviru programa "Uhvati život" organizacije Obrazovanje plus u Beogradu 3. i 4. novembra 2012. godine. Više informacija možete dobiti pozivom na telefone  011 2563 420 i 063 853 3167 ili mejlom na adresu [email protected].