Postoji tanka linija po kojoj hodamo kada razmišljamo i navigiramo kroz svu kompleksnost modernog društva. Neosporno je da razvoj svake civilizacije kroz istoriju čovečanstva nosi ogromne i važne doprinose na kojoj se gradi svaka sledeća, ali isto tako u korenu svakog razvitka stoji i izvesna žrtva koja se mora platiti kako bi napredak bio omogućen. Na šta se tačno misli? Potpuno je prirodno da je život u gradovima podložan i mora biti podložan mreži pravila koja krojimo kao deo zajednice u kojoj živimo.

Ipak, tu je i cena koja se plaća za život uvaljen u toplu fotelju komformizma koju naravno svi radije biramo. Sve češće postavljamo sebi pitanje kako da dovedemo u ravnotežu užurban život omeđen pravilima i svoju prirodu koja po svojoj suštini naginje slobodi i improvizaciji. Ako ste do sada već odlučili da promenite način života i preuzmete odgovornost za sebe i ako ste na tom putu započeli sa gajenjem sopstvene organske hrane sada dolazi na red pitanje šta ćete sa plodovima svog rada. Kako dalje u osvajanje sopstvene nezavisnosti.

Primetno je da sve više ljudi pokušava da nanovo osvoji svoju slobodu na različite načine. Svako u skladu sa svojom dušom bira kako će i da li će raditi na sebi, stvarati bolju i lepšu zajednicu, povratiti svoju autentičnost i dozvoliti drugima da izraze svoju. Radimo jogu, tai či, čitamo knjige o traženju i pronalaženju sebe i najčešće je jedan od prvih koraka koji preduzimamo kada osetimo potrebu za ekvilibrijumom promena načina ishrane. Zašto je hrana toliko važna i da li zaista može da utiče na naše živote na nekoliko bitnih nivoa?

U neku ruku i logično je što uglavnom krećemo od hrane kada pokušavamo da unesemo izvesnu promenu u svoj život. Živimo, hodamo, volimo se i rađamo i za sve to nam je potrebno gorivo i potreba za hranom je bazična. Sve što pojedemo i način na koji jedemo utiče na nas kako na fizičkom tako i na mentalnom i emotivnom nivou. Teško je i nabrojati koliko je različitih pristupa ishrani i svaki od njih iza sebe ima neko istraživanje ili potvrdu svoje delotvornosti. Divno je što se pred nama razvija lepeza izbora i u izobilju informacija možemo da pronađemo ono što nam najviše prija.

PageBreak

Pažnja prema plodovima zemlje

Međutim, ono što u poslednjih nekoliko godina posebno ulazi u fokus jeste presna ishrana. Ta potreba da se čovek vrati nekoliko koraka unazad ili prema mom mišljenju krene nekoliko hrabrih koraka unapred i posveti dovoljno vremena promišljanju o tome odakle hrana koju jedemo dolazi i kako je jedemo, došla je nekako prirodno. U nekoj romantičnoj predstavi o društvu slobodnih i plemenitih ljudi stvaramo sliku o pojedincima koji sa pažnjom i ljubavlju vode računa o resursima planete i isto tako pažljivo u svojoj ishrani koriste plodove koje nam zemlja daje. To su ljudi oslobođeni toksina, anksioznosti i nerazumevanja.

Zagovornici presne hrane izdvajaju premisu da čovekov sistem za varenje nije predviđen za meso i termički obrađene namirnice. Naša creva su duga i rapava i kao takva sposobna da izvuku maksimum iz svežih namirnica: voća i povrća. Kao suprotnost tome navodi se da su creva mesoždera kratka i glatka i da se kod njih meso lakše i brže razgrađuje. Zatim, tu su enzimi, supstance koje razgrađuju hranu do najprostijih delova koji se resorbuju u crevima. Usled nedostatka enzima, hrana ostaje nerazgrađena i zadržava se u crevima hraneći gljivice i parazite i stvarajući osnovu za oslobađanje toksina koji izazivaju neravnotežu u našim telima.

Ti dragoceni enzimi opstaju isključivo u presnoj hrani i gube se prilikom termičke obrade, tako da telo onda troši svoje ograničene zalihe enzima tokom varenja. Ukoliko jedemo presnu biljnu hranu unosimo i enzime koji tu hranu vare i ne remetimo ravnotežu svog organizma.

Zagovornici presne ishrane navode i istraživanje dr Paula Kučkofa koji je tridesetih godina prošlog veka dokazao da postoji stanje koje je nazvao digestivna leukocitoza. Suština jeste da je termički obrađenim namirnicama promenjena struktura te ih naše telo ne prepoznaje kao hranu već kao otrov i da je proces varenja zapravo pokušaj tela da se odbrani od otrova. Ono što je dr Kučkof dokazivao jeste da se tokom procesa varenja povećava broj leukocita u krvi što ukazuje na to da telo pokušava da se izbori sa nečim što smo uneli u sebe.

U prilog tome se pominje i stanje koje svi poznajemo a to je da nam se obično posle obroka prispava, osetimo blagi umor, imamo potrebu da „prilegnemo". Kažu zagovornici presne ishrane da je to kao da svaki obrok pomalo odbolujemo.

Sve namirnice koje unosimo u sebe menjaju pH vrednost naše krvi. Naše telo teži i potrebno mu je da bude u ravnoteži a za to je potrebno da krv bude blago bazna. Različite namirnice imaju drugačije pH vrednosti i utiču na nivo baznosti ili kiselosti u telu. Limun je na primer odličan za alkalizovanje iako mu je ukus kiseo dok je šećer sa druge strane spektra i stvara izuzetno kiselu sredinu. Ako se unosi previše kiselotvornih namirnica telo ne uspeva da ih neutrališe i one se talože kao veoma opasan otpad i zagađuju telo.

PageBreak

Naučite više na radionicama presne hrane

Postoje tabele gde možete tačno utvrditi koja namirnica je jin (kiselotvorna) a koja jang (bazna) i na osnovu njih možete uspostaviti ravnotežu. Ono što je važno jeste da ukoliko jedete kiselotvorne nairnice (testeninu, prerađene šećere, meso, mleko...) morate da vodite računa da u ishranu uvedete namirnice koje će vaše telo dovesti do neophodnog balansa.

U Beogradu se redovno održavaju radionice presne hrane jer postoji veliko interesovanje za ovaj način ishrane. Jednu od radionica vodi Margareta Radomirović iz kluba Zdraviji život i ono što ona napominje na svojim predavanjima jeste da je vrlo važno slušati potrebe svog tela. Ne može se odmah preći na 100 odsto presnu hranu ali će čak i male izmene u našem svakodnevnom režimu doprineti da se osećamo mnogo bolje, da imamo više energije i da značajno uvećamo svoje kapacitete kako fizičke tako i mentalne. Njen savet jeste da se prilagodimo prirodnim ciklusima tela jer na primer period prirodne detoksikacije tela traje od 4 ujutru do 12 u podne i tada ne treba jesti ili piti kafu i pušiti jer se tako prekidaju pokrenuti mehanizmi našeg tela. Ono što se savetuje jeste uzimanje vode, voća i prirodnih sokova. I navodi se kao važno da je najbolje konzumirati voće samo jedne vrste u toku obroka.

Margareta savetuje polaznicima da bar tri dana probaju da prate sledeća jednostavna uputstva: da idu na spavanje do 22h, a najkasnije do 23h, da do 12 jedu samo voće i piju mnogo vode i da poslednji obrok tokom dana uzmu bar tri sata pre odlaska na spavanje. Takođe savetuje se da se obroci uzimaju posle 12h, tj. u podne kada je telo potpuno pripremljeno da iz namirnica izvlači nutrijente.

Važna je i kombinacija namirnica jer ih delimo u dve grupe: koncentrisane i nekoncentrisane. Koncentrisane su meso, jaja, sirevi, krompir, hleb, pirinač a nekoncentrisane su voće i povrće. Napomena svima koji žele da uravnoteže svoju ishranu jeste da pravilno kombinuju namirnice iz ove dve grupe: ako jedu meso onda neka uz uzimaju velike količine salate (pre, tokom i nakon glavnog obroka) a ne na primer krompira.

Pravo sirovojedstvo podrazumeva ishranu plodovima onakvima kakvi su u prirodi. Kako se razvija ovaj sistem ishrane tu sada postoje razni pristupi i stepeni radikalizacije. Na primer jesti samo plodove koji rastu na drveću ili iznad zemlje što znači da otpadaju krompir i šargarepa. Jednostavno pravilo jeste da što je više plod izložen suncu to bolje.

Kod vaganja argumenata za i protiv uvek se postavi pitanje da li je presna hrana dovoljna kao izvor proteina koji su neophodni našim mišićima. Kažu da jeste jer mnogo povrća i voća ima obilje aminokiselina koje učesvuju u izgradnji mišića dok one iz mesa moraju prvo da budu razložene pa tek onda da hrane naše telo.

I naravno od velike je važnosti poreklo hrane: najbolje bi bilo kada bismo mogli sami da je gajimo ali ako je to nemoguće, onda je tu hrana iz organskog i biodinamičkog uzgoja. Odličan način da se upoznate sa presnom ishranom je da prisustvujete nekoj od Margaretinih radionica, steći ćete jasniju sliku o tome šta presna hrana znači i kako od jednostavnih i celovitih namirnica možete da napravite fantastične obroke. Sve što saznate na radionici možete primeniti i kod kuće i to prateći ritam koji vama odgovara.

Izuzetno je to što presna hrana ili lagano uvođenje sirove hrane u svakodnevnu rutinu za sobom povlači još nekoliko bitnih faktora u životu: razvijate svest o sebi kao racionalnom biću koje samo može da odluči kako će da živi i kakav trag će ostaviti za sobom. Kažu sirovojedci da će vam se popraviti imunitet, nivo energije, osećaj zadovoljstva, imaćete više snage i želje da se bavite stvarima koje vas zanimaju, želećete da primite i podelite ljubav.

Fenomenalno je koliko malo vremena i koliko divne mašte je potrebno za jednostavne i ukusne obroke. Margareta je na jednoj od radionica napravila rezance od tikvica i bundeve sa prelivom od indijskog oraha (veganska pavlaka ili majonez), raw-vegan suši sa punjenjem od suncokreta, karfiola, paprike i začina, sa dodatkom mariniranih pečuraka, jabuka, bundeve, tikvica, različite vrste krekera i namaza i naravno dezerte: pita od jabuka i krem od banana, lana i rogača.

Možda presna hrana nije za svakoga, možda osećate da ne biste mogli ali to je najlepše kod ishrane: što sami možemo da odredimo meru a potrebno je samo da pažljivo slušamo šta nam telo govori. I samo još jedan od bonusa presne ishrane: kako reče Margareta "Sada odlazim u prodavnicu da vidim šta mi sve ne treba".