Hipnoterapija je verbalna terapija, gde je način upotrebe jezika terapeuta ključ njegove sposobnosti. To je interaktivna terapija gde se klijent, vođen blagim glasom terapeuta i njegovim sugestijama, dovodi u stanje transa što pomaže otvaranju emocija, misli i obrazaca ponašanja. Trans je stanje potpune opuštenosti gde su misli i telo skoro uspavani, a opet dovoljno budni da bi klijent ostao svestan i otvoren za saradnju.

Moć podsvesti

„Naša podsvest je naš emotivni mozak tj. naš desni mozak koji kontroliše i generiše navike, instinkte i emotivne reakcije. Podsvest je 90% odgovorna za naše svakodnevno ponašanje, a mi se pitamo zašto se vrtimo u začaranom krugu naših šablona ponašanja, navika i uverenja. Zato što podsvest usvaja to ponašanje van naše svesti i kontrole”, kaže Jelena ter Haar, hipnoterapeut, refleksoterapeut i mama male Dunje (3). Ona objašnjava da je naša svest naš logični mozak (levi mozak) koji tretira percepciju kao neproblematičnu, vidi situaciju onakvu kakva jeste i nema ideju na koji način je došlo do viđenja stvari kakve jesu. „Ukoliko imamo panični napad, nemamo tendenciju da pomislimo Oh paničim, već samo paničimo, pa kasnije shvatimo da smo paničili…”, kaže naša sagovornica i dodaje da nas naša podsvest štiti od bola i neprijatnosti: „Evoluirali smo da bismo mogli da preživimo, pa su tako namere naše podsvesti usmerene ka tome - da budemo zaštićeni, na sigurnom. Naš mozak koristi događaje iz prošlosti da objasni značenje sadašnjih situacija, tako da transformacijom značenja može biti promenjeno ponašanje koje je bazirano na tim značenjima.”

Rad hipnoterapeuta je kompleksan, a reči su jedina alatka koju on koristi. Uloga reči je bitna kroz istoriju čoveka - reč od davnina ima veliku snagu. Pri ritualnim radnjama, reči su bile te koje su motivisale i uticale na rezultat. Tajnost reči kod šamana povećavala je njihovu snagu, kao i kod sveštenstva - molitve, himne, mantre... Reči tako i danas imaju veliku ulogu u isceljenju jer jezik prati i formira ponašanje. Osim toga, misli i telo utiču jedno na drugo. Jezik je okidač za aktivnost misli, ali može da bude i odgovor na aktivnost misli.

PageBreak

Moć reči

"Naše misli su veoma sugestivne", kaže Jelena ter Haar i nastavlja: "Ako misli usvoje neku ideju kao istinitu, ta ideja će težiti svom ostvarenju. Jednom kada je ideja usvojena, zadržava se i ostaje u nama dok je ne promenimo tj. izlečimo drugom, zdravijom idejom. Usvojena ideja vremenom postaje utvrđena navika razmišljanja. Time objašnjavamo kako su formirane navike postupaka i ponašanja, kako dobrih tako i loših. Prvo je tu misao pa onda akcija, ponašanje. Imamo navike razmišljanja, navike ponašanja ali misao ili ideja uvek nastanu prve."

Međutim, pored pravilne percepcije činjenica, postoje i misaone navike koje nisu pravilne, ali su ustaljene u svesti. Npr. cigareta ili alkohol pomažu nam da budemo smireniji. To nije ispravno ali ideja je tu, i sa njom ustaljena navika misli iz koje proističe navika ponašanja.

Bez obzira na to koliko jako i koliko dugo je ustaljena, možemo je promeniti usađivanjem nove ideje, koja će glasno i jasno biti toliko često ponavljana dok ne prevagne nad starom. To je najlakše postići hipnozom i pristupom našoj podsvesti. Sugestijom reči kroz hipnozu formiraju se slike u podsvesti, i stare ideje mogu biti zamenjene zdravijim. Na primer, ako vremenom slušamo o sebi da smo lepi mi ćemo se nositi i ponašati kao lepi i privlačićemo u svoj život situacije i ljude koji nas doživljavaju kao lepe. Ali ako stalno slušamo da smo nesposobni/trapavi/glupi/sramežljivi takvo ponašanje će i proisteći iz nas.

Govoreći o odnosu između roditelja i dece, Jelena kaže: „Od trenutka kada smo rođeni urezana nam je potreba da formiramo povezanost sa našim roditeljima. Stoga smo mi usaglašeni sa reakcijama naših roditelja prema nama, kao što su oni bili sa njihovim... I tako se obrasci verovanja i formiranje mape sveta prenose sa generacije na generaciju. Koliko ste puta čuli roditelje, bake, deke, kako govore: nemoj!!! Nemoj to da diraš, nemoj da plačeš, nemoj da čačkaš nos, nemoj da skačeš - pašćeš!

A deca uvek urade suprotno, zato što ljudski um ne razume negaciju. To je jednostavno dokazati sledećim primerom: Dovedi u svoju maštu sliku bilo koje životinje sem majmuna. Vrlo je bitno da ne razmišljaš o majmunima. Nemoj da razmišljaš o afričkim majmunima, kao ni o brazilskim, i nikako nemoj da razmišljaš o onim divnim majmunima iz Knjige o džungli. Dajem ti mogućnost da izabereš bilo koju životinju u prirodi. Ali molim te, nikako majmuna. I, koju životinju zamišljaš? Nemoguće je da ne mislimo na majmuna! Naš um ne može da obradi negaciju, reci osobi da ne razmišlja o nečemu - o tome će razmišljati. Treba da zamislimo i prizovemo pojavu, a onda treba da je negiramo ili zaboravimo. To je mnogo teže jer prirodno imamo tendenciju da obradimo ono što dođe posle nemoj kao nalog ili direktivu. Istraživanja pokazuju da je 30% teže razumeti negativno od pozitivnog. Pre no što možemo nešto da negiramo, prvo ga moramo potvrditi.”

Jelena navodi i primere iz svakodnevnog života  i podseća da je najčešća prepreka u komunikaciji upravo upotreba negacije:

„Rasejanom đaku roditelji često govore Nemoj da zaboraviš torbu. A mogli bi mu reći Seti se da poneseš torbu. Umesto "Nemoj da ideš u blato" možemo reći "Molim te, zaobiđi blato." Čuveno upozorenje "Nemoj da se penješ - pašćeš" predstavlja "double trouble" tj. dvostruku nezgodu! Em je fokus i dalje na penjanju koje dete toliko žarko želi, em mu sugerišemo definitivno padanje kao jedinu opciju. Bilo bi dobro da budeš pažljiv dok uživaš u penjanju - moguće je verovati svom detetu i izbeći preslikavanje vaših strahova.

PageBreak

Miltonov govor

Jedan od najvećih umova u svetu hipnoterapije bio je Milton H. Erickson (1901-1980) koji je svojom kreativnošću i inovacijama dostigao izuzetne rezultate. „Pre Miltona, terapeuti su verovali da je dubina transa ta koja omogućava uticaj reči i govora, a sa njim smo naučili da su dovoljne samo reči”, kaže Jelena ter Haar, i dodaje da je on verovao da svi mi u sebi nosimo izvore koji su nam potrebni za rešenje našeg problema. „Samim tim, dovoljno je vođstvo terapeuta i precizna upotreba jezika kako bi klijent sam našao rešenje. Po Miltonu proces terapije za klijenta predstavlja samo ponovnu spoznaju svih svojih kvaliteta, snaga i sposobnosti gde problem koji postoji postane ignorisan. Time je važno da jezik terapeuta bude pozitivno usmeren.

Njegove sugestije i upotreba precizno nejasnog jezika dozvoljavale bi klijentu da sam od toga napravi smisao i popuni „rupe”. Koristio je mnogo modalnih glagola (could/should/might) jer oni sugerišu izvršenje, a nemaju težinu imperativa kome se naša podsvest suprotstavlja.” Milton je verovao da je svaki čovek jedinstven i da mu treba prići na jedinstven način. Uvek je bio više zainteresovan za delo, nego za teoriju, a pošto je verovao da je za ostvarenje cilja bitnija upotreba govora nego dubina transa, moguće je upotrebiti njegov pristup u našem svakodnevnom životu. Naša sagovornica objašnjava kako: „Pošto smo rekli da ne u stvari znači da, tako možemo da koristimo precizno nejasan jezik u svakodnevnoj komunikaciji. Naročito sa malom decom:

„Nemoj da plačeš - samo male bebe plaču”! Ako deca plaču, verovatno imaju razlog zašto, jer svako ponašanje ima pozitivnu nameru. To je njihov način da ispolje bol, razočarenje, osećaj nepravde itd. Kad kažete Nemoj da plačeš, fokus deteta će biti upravo na plakanju, a samo male bebe plaču znači da se dete može osetiti poniženo i neadekvatno jer je poistovećeno sa bebom, a nije beba. Ja bih svom detetu ispričala priču sa metaforom u skladu sa njegovim shvatanjem sveta. Znajući da je moje dete barem nekoliko puta u životu ubralo cvet koji je bio mokar rekla bih recimo: „Verujem da si videla travčicu ili cvet kako plače, i to je u redu jer svi mi ponekad imamo razloga da plačemo. Zamisli kada bi ubrala taj cvet, pomazila ga i rekla mu da ti je žao, da li bi on prestao da plače?” Svako dete bi reklo da. Dovoljno bi bilo samo da podignete vaše dete u naručje i poljubite ga, i time bi plač prestao da bude od značaja.

„Ko ne pojede neće dobiti desert” Da li je ovde fokus na hrani ili na desertu? I da li ovakva uslovljavanja kreiraju od dece one odrasle osobe koje dođu na hipnoterapiju jer imaju nekontrolisanu potrebu za slatkim i probleme sa kilogramima? Zato što su u ranom dobu kreirali takvu naviku misli da slatkiš mora da bude zaslužen pa bi posegli za keksom ili čokoladom nakon svakog dobro obavljenog posla: pranja sudova, poslovnog sastanka, položenog ispita itd. Naravno, nesvesno… Ukoliko želite da vaše dete uživa u svom obroku mogli biste da mu fokusirate pažnju na sam obrok umesto na desert. Sugerišite mu indirektnim govorom „I možda bi tokom jela mogao da primetiš šta je to što ti govori kako je hrana ukusna? Da li ukus slatkog, slanog, gorkog ili kiselog?” Tako ne naređujemo detetu već mu sugerišemo da će primetiti da je hrana ukusna, a izbor ukusa mu daje fokus i sposobnost da samo odluči kakav mu ukus prija.

Milton je upotrebljavao moć negacije kako bi pobedio otpor. Naročito kod onih klijenata koji vole da ostanu u kontroli. Imao je običaj da tokom prvog susreta kaže klijentu: „I molim te želeo bih da budeš siguran da mi nikako ne kažeš sve ono što ne želiš da mi kažeš”. Klijent bi osetio da dobija dozvolu da zadrži sve svoje tajne misli, kao i osećaj prihvatanja onoga što bi moglo biti neprimereno ponašanje, jer je nepisano pravilo da terapeutu sve treba reći. Ovakva rečenica može biti od velike koristi u komunikaciji sa tinejdžerima ukoliko ne postoji otvoren odnos i poverenje.