Joga je jedini način da prevaziđete svoje sopstvene slabosti koje vas vuku (neodoljivom gravitacionom silom) u trans uslovljenog uma i patnju. A sada idemo na detaljnije objašnjenje o tome šta karakteriše adekvatnu joga praksu.

Umesto da na joga praksu gledate kao na bojno polje u kome se krvnički borite sa sopstvenim telesnim, emotivnim i mentalnim slabostima, treba na nju da gledate kao na (samo) istraživačko unutrašnje putovanje koje počinje i uspostavlja se na joga prostirci, a nastavlja se u svakodnevnom životu.

Da li se gojite od fizičkih vežbi: evo koji simptomi pokazuje da previše trenirate

Radi se o nepristrasnom stavu znatiželjnog unutrašnjeg posmatranja (kako deluje um), što je kamen temeljac u građenju stabilne i održive joga prakse. Pa, opet, mnogi ga uopšte ne razumeju i, samim tim, potpuno preskaču u svojoj praksi. Izgleda da je neuporedivo lakše stremiti pokušavanju da poboljšatesebe, a ne da neposredno sagledate i ukapirate gde grešite u odnosu sa sobom i onim što vam se dešava.

Namera proizilazi iz pogleda, ili osnovnog stava, i zato je presudna, pošto upravo od nje najviše zavisi na šta će se vaša joga praksa svesti – tj. gde ćete završiti sa njom.

Evo primera. Ako imate cilj da (pre)naglasite postignuće savršenog poravnanja u finalnim oblicima asana, jer verujete da će jedino tada energija slobodno da poteče i transformacija da se desi; ili vežbate svakog jutra od 4h do 6h, jer ste pročitali da ćete tako imati najbolje rezultate; ili svaki čas radite, kao pripremu, pet krugova pozdrav suncu, jer mislite da će vas baš to najbolje pripremiti za glavnu praksu; ili obavezno glasno mantrate mantru Om, jer (pobogu) to svi jogiji rade; ili dišete neku od pranayama na samom početku, jer tako su vas učili; ili obavezno radite i stoj na glavi u sklopu prakse, zato što je to kralj svih asana, bar tako piše u jogičkim spisima; ili radite joga nidru, pošto verujete da ništa ne može da vas opusti tako dobro; ili praktikujete meditaciju u lotos pozi, kao završnicu, jer će vam baš ona zaokružiti praksu; ili primenjujete bilo šta drugo što mislite i verujete da treba bespogovorno da sledite – dakle, to samo govori da ste motivisani ozbiljnom (gotovo snajperskom) namerom da ovladate i prevaziđete sopstvene slabosti i probleme kako bi, pak, postigli ideal – tj. savršeno zdravlje, mir, sreću, blaženstvo, ili slobodu.

Joga važba za jačanje zglobova, ravnotežu i bolju koncentraciju: evo kako da izvedete bočni plank (vasisthasana)

Tako da, shodno tome, nije ni čudo što vam je iskustvo polarizovano i zasićeno osećajem stresa, konflikta i neadekvatnosti. U tom slučaju, kako god da okrenete, praksa će vam teći, ili završiti, u pravcu nastojanja i očekivanja da se desi (tamo u budućnosti) sve to što priželjkujete i zamišljate da se ne dešava sada i ovde – umesto u pravcu:

1) radoznalog neposrednog posmatranja, ispitivanja i istraživanja onoga što se upravo neposredno dešava u vašem telu, emocijama i umu, i

2) otvaranja prema trenutnom direktnom uvidu uzroka svih vaših problema i patnje, što je srž ispravne namere i samoistraživačkog rada.

Napor koji svesno, ili nesvesno, preduzimate na joga prostirci precizno reflektuje vaš unutrašnji stav i nameru. Na primer, ukoliko nameravate da postignete neki (fiktivni) budući cilj, to će neizostavno polarizovati vašu pažnju i prenaglasiti kontrolu, naprezanje, kontrakciju i držanje mišića i disanja, što će upravo onemogućiti harmoničan (pro)tok životne energije, emocija, uvida, tj. iskustva.

Kako da prihvatite sebe zahvaljujući jogi: evo šta redovno vežbanje joge može da učini za naše telo i um

Prema tome, da bi napor bio ispravan on ne sme da bude zbog postignuća, kao ni zbog ne postignuća. U suštini, on treba da bude usmeren u pravcu jasnijeg sagledavanja i osvešćivanja gde ste i gde idete. Šta se dešava. Kada i zašto padate i patite. Koje to misli, ili uverenja, vas doslovno hipnotišu, tako da zaboravljate ko i šta ste vi stvarno. I da je već sve u najboljem redu.

Na kraju, ispravan napor je svaka akcija koja vas orijentiše na otvaranje i oslobađanje dubljeg disanja, intuicije i doživljavanja fizičkih senzacija – što dalje od asocijativnog i analitičkog razmišljanja – zato što je upravo to ono što vam najviše treba, da bi vam se um smirio i srce otvorilo, što je preduslov za samorealizaciju. Kao što reče Donna Farhi: „Kada shvatimo da ono prema čemu napredujemo nije neki fizički oblik (ili asana) već unutrašnje prepoznavanje istine ko smo mi stvarno, tada se više nećemo osećati neuspešno ako ne možemo da postignemo zahtevne poze. ‘Napredna’ praksa je bilo koji pokret koji nas dovodi bliže prepoznavanju našeg istinskog sopstva.“

Izvor: Lovesensa