Na početku treba da razjasnimo dilemu oko reči samopoštovanje i samopouzdanje. Iako je suptilna, razlika postoji. Samopouzdanje odgovara na pitanje „Da li ja to mogu?“ (odnosno, da li verujemo u sebe i sopstvene sposobnosti), dok samopoštovanje odgovara na pitanje „Da li sam vredan vašeg poštovanja?“

Ono što je očigledno jeste da je samopoštovanje u neraskidivoj vezi sa samopouzdanjem. Pitanje je da li samopoštovanje stavljamo u ruke drugih ili u svoje ruke? Ovde govorimo o samopouzdanju kao osnovnom preduslovu kako bi ljudi postigli željene rezultate, ciljeve, donosili bolje odluke i, ukratko, promenili život. Sam koren problema su strahovi. Oni su osnovna prepreka napretku, jer nam umanjuju ideju o sopstvenoj snazi. Kod svakog se različito manifestuje strah – neko ima problem da se izrazi u svojim zahtevima, neko da preuzme odgovornost, neko će sve drugo odlično uraditi, ali kada treba da se krene u akciju – zakazaće.

Da bismo osnažili sebe to ne mora uvek da bude kroz mentalni rad. Telo je izuzetno dragocen instrument baš za građenje samopouzdanja. Kada sam u jednom periodu života radila na sopstvenom samopouzdanju, upravo mi je jedna vežba zajedno sa afirmacijama koje sam koristila, pomogla da povratim veru, tj. da osetim talas samopouzdanja koje se vraća. U pitanju je joga položaj Vršasana (drvo). Strah možda ne možemo eliminisati, ali ga možemo prevazići i transformisati tako da nas ne sputava.

Početni položaj za izvođenje vežbe je stojeći stav. Stopalo je do stopala. Umirimo disanje. Zatvorimo oči. Pažnja je na kontaktu levog stopala i poda - zamislimo kako snažno korenje izrasta iz našeg levog stopala i vezuje nas za pod ispod nas. Lagano otvaramo oči, pronađemo tačku na podu ispred nas i fokusiramo se na nju. Sasvim polako podižemo desno stopalo od poda, smeštamo ga na list ili butinu leve noge.

Sa udahom širimo ruke na stranu, prihvatamo ih iznad glave, sa izdahom spojene dlanove spuštamo ispred grudnogkoša. Udahnemo i podižemo spojene dlanove iznad glave. Sledi izdah, ruke širimo na stranu, a lopatice se spajaju. Isto treba ponoviti sa drugom nogom. Tokom čitave vežbe pogled je na tački ispred nas. Sa svakim udahom u ovom pložaju koristila sam sledeće afirmacije:

1. Spremna sam da osetim sopstvenu snagu. Telo me podržava.
Ja to mogu.
2. Posedujem sve što je potrebno da učinim korak napred.
Ja to mogu. Bezbedna sam.
3. Ja sam snaga. Stojim pravo i visoko. Bezbedna sam.
4. Vidim jasno, govorim glasno i stojim čvrsto obema nogama
na zemlji.
5. Spremna sam za promenu. Jedini autoritet u mom životu
sam ja.

U početku, dok sam izvodila Vršasanu, noge su mi klecale, nisam mogla da stojim u položaju, a kamoli da radim afirmacije. Prvobitno sam se naslanjala na zid da bih mogla da stojim, međutim, vremenom sam bila sve stabilnija. Kada sam osetila da mogu, počela sam da radim afirmacije u položaju drveta i kako je vreme odmicalo (moramo sebi dati vremena), osetila sam talas snage koji nije postojao ranije.

Nakon toga, sledeći korak je postavljanje malih ciljeva. Samopouzdanje se gradi. To je proces. Nije zadata vrednost. Lako može ponovo da se poljulja ako ga ne negujemo.

Izvor: Sensa