“Život je ono što se dešava dok ti praviš planove za život” reči su Džona Lenona. Tako istinite i tako moćne. O njima često misli Sanja, čitateljka koja je sa nama podelila svoju tužnu priču o gubitku majke i svoju borbu da uspe da pronađe razlog da živi.

-Tog jutra trebalo je da se javi na telefon kada sam je zvala. Imale smo dogovor da idemo da gledamo venčanice za moju svadbu. Tog dana je trebalo da se vidimo, da me vidi u belom i zagrli najjače što ume. Tog dana me je zauvek napustila. A trebalo je da bude na mom venčanju, da bude tu kada budem dobila dete, da još mnogo godina provedemo zajedno... Trebalo je da se tog jutra javi na moj telefonski poziv. Ali nije...Sada, nakon dve godine donekle imam snage da govorim o tome. Boli i dalje, mnogo, vreme nije zalečilo ranu, ali sam, ne znam ni sama kako, naučila da to moram da prihvatim- iskrena je ona.

Ona nije želela da priča o svojim osećanjima tada, jer je, još uvek sve sveže. Zato je ova priča malo drugačija jer govori o tome kako se život menja tokom vremena i da je uvek moguće krenuti napred, čak i kada misliš da više nikada nećeš moći

-Bilo je mnogo dana kada nisam bila u stanju da ustanem iz kreveta, kada nisam želela nikog da vidim. Samo sam ležala i plakala. Moj verenik je bio tu, ali nisam bila u stanju da razgovaram. Poštovao je to. Pročitala sam negde da su ljudi koji su umrli tog dana imali planove. Isto važi i za žive. Imala sam planove. Svi imamo planove. A svi oni su uključivali nju. Kada sam je izgubila, shvatila sam da ću morati da naučim da idem dalje bez nje, iako to nisam želela. Da nastavim dalje bez svoje najveće podrške, bez njene kritike, bez glasa razuma koji je uvek bila, bez najboljeg savetnika. Bez moje mame- iskrena je naša sagovornica.

Nakon nekog perioda, Sanja je shvatila da bi njena mama volela da ona ostvari svoje snove. Da se uda, dobije dete, da se zasposli u firmi gde će je ceniti, da bude srećna i ostvarena.

-Zato sam rešila da se trgnem. Prvo smo verenik i ja otputovali na more. Oduvek sam volela more i ono je imalu neku čudnu moć nadamnom. Dok sam blizu njega činilo mi se da može svojim talasima da spere svaku brigu, pa i tugu i bol. Pored te moćne sile mi svi izgledamo tako sićušni i nebitni. Boravak na moru nije me izlečilo, ali mi je dalo nadu da mogu da pronađem snagu da nastavim dalje -navodi ona.

Koliko god to čudno zvučalo, Sanja je počela da živi te godine kada je izugubila majku.

-Naučila sam da treba da cenim svaki trenutak koji na ovom svetu imamo. Da nikad ne znamo da li ćemo se sutra probuditi. Zato sam rešila da se, iako sa tugom u srcu, maksimalno posvetim životu. Verenik i ja smo krenuli da putujemo, da vidimo što više novih mesta. Dobila sam posao koji nisam ni znala da mogu da radim, tj. nisam verovala da sam za njega sposobna, ali sam rešila da sebi dam šansu. Uhvatila sam se ukoštac sa mnogim svojim strahovima. Sada je lako pričati i prisećati se, ali nije bilo lako nijednog trenutka. Sve vreme sam pred očima imala njen lik koji mi govori “ne odustaj”! Znala sam da moram da izdržim sve, zbog nje i zbog sebe. Zbog nas. Nema jutra da ne ustanem i ne pomislim kako ću sad da je pozovem da vidim šta radi. A onda se setim surove realnosti i krenu suze... Život je lep i tužan u isto vreme, a mi moramo da načimo da se nosimo s time. Ja još uvek učim- kaže Sanja.

Izvor: Sensa