Dugotrajni podmukli stres, koji je najčešće niskog intenziteta, iscrpljuje naše telo i dovodi ga u stanje hronične iscrpljenosti. Tada ono nije sposobno da se samoobnavlja i normalno funkcioniše. Bilo da se radi o problemima sa varenjem, nesanici i anksioznosti ili pak srčanim i kardiovaskularnim bolestima, većina tegoba bi mogla da se spreči ako na vreme naučimo da slušamo svoje telo i kako da stresore ne „skladištimo” u telu. Većina zdravstvenih problema sa kojima se susrećemo u ovom našem modernom dobu posledica je sindroma izgaranja (eng. burnout syndrome), piše Snježana Cenić Stojaković, nutricionistkinja i aurikularni akupunkturolog, 

Osluškivanje signala koje telo šalje

Telo nam stalno i oduvek šalje signale. Međutim, naučili smo da ih ignorišemo, jer za njih „nemamo vremena” i uvek postoji nešto „važnije” što treba da se uradi, pa ih zanemarujemo. Osim toga, puno puta smo u mladosti videli da se ništa strašno neće dogoditi ako ne prospavamo noć, radimo na iscrpljujućim projektima ili zakopamo neke emocije, znači, zaključujemo da naše telo to može da podnese s lakoćom. Mlado telo, naime, može mnogo toga da podnese, a i da kompenzuje. Problem nastaje kada s godinama telo više ne može ni da podnosi ni da kompenzuje.
Isprva će telo slati nenametljive signale koje je um naučio da ignoriše, a kada iscrpljenost i „blokiranost” tela emocijama postaju sve veće, signali postaju sve glasniji i jači. Dokle god ne upoznamo vezu između uma i tela i ne naučimo da upravljamo tim sistemom, stalno smo na granici izgaranja.

Veza uma i tela

Naše telo je naš podsvesni um, a u urbanoj jurnjavi često ne stignemo da se bavimo sobom, svojim telom ni svojim osećanjima. Savremeni čovek je razvio efikasne mehanizme za izbegavanje suočavanja sa emocijama. To su u prvom redu gomilanje obaveza kako ne bismo imali vremena da se bavimo emocijama ili pak česti mehanizam samouništavanja kao što je prejedanje hranom. Možemo da ignorišemo emocije samo toliko dugo dok ne vidimo ili ne osetimo fizičke posledice, jer misli pokreću naše emocije, a svaka ostavlja jedinstven „potpis” u našem telu. Takve potpise ne moramo da skladištimo u sebi jer mogu da budu izvor stresa, nego možemo da naučimo da ih prepoznajemo i rešavamo na način koji našem telu ne šteti.
Umesto da pojedemo tonu čokolade jer smo ljuti na svog partnera, možemo da se zaustavimo i zapitamo kako se osećamo, ali i kako i gde u svom telu osećamo tu emociju i možemo li da joj damo oblik, teksturu ili boju.
Kada razmotrimo emociju, trebalo bi da se upitamo koja je to nezadovoljena potreba ispod pokušaja tešenja hranom, kako zadovoljiti tu potrebu i da li bi nam pomogao razgovor sa bliskom osobom ili pak trčanje. Tako možemo da smanjimo negativne posledice emocija i doživimo manje ljutnje, napetosti mišića ili da izbegnemo nesanicu.

Prepoznavanje signala koje nam telo šalje

U zapadnom svetu naučili smo da lekovi leče sve bolesti, pa često na signale iz tela gledamo kao na problem koji po svaku cenu treba rešiti, odnosno lečiti. Kada nam lekari kažu da treba da usporimo, da se odmorimo i preispitamo emocije, gledamo ih u neverici i zaključujemo da zapravo ne znaju šta nam je, jer da znaju, odmah bi nam ponudili neku tabletu.
Naš moderni um često ne prihvata da emocije zaista mogu tako ozbiljno da utiču na telo. Upravo zato treba razviti svesnost o svom telu. To ćemo najjednostavnije učiniti tako što ćemo da prestanemo da budemo stranci u svom telu, odnosno da prestanemo da ga tretiramo kao stranca. Telo i signale koje nam šalje treba uvažiti, upoznati i poslušati šta nam poručuju.
Ukoliko već osećamo tegobe kao posedicu iscrpljenosti, važno je da osvestimo da ništa nije nepovratno i izgubljeno. Treba stati i napraviti zaokret i u tom trenutku poslušati telo. Možda vam je samo potreban odmor ili pak malo vremena za sebe.

Razvijanje svesnosti o telu leči

Upravo zato treba redovno sami sebe da proveravamo, što će pomoći da doslednije regulišemo nervni sistem iz stanja stresa u stanje smirenosti. U tome nam mogu pomoći pitanja za self check kako bismo se efikasnije povezali sa telom. Preporučljivo je jednom dnevnom proći nekoliko pitanja:

  • kako se trenutano osećam;
  • kako i gde u svom telu osećam tu emociju;
  • kako mogu da opišem tu emociju (ima li oblik, teksturu, boju);
  • kako se trenutno osećam u srcu;
  • kako trenutno dišem.

Osvešćivanje tela je proces i odnos sa svojim telom gradimo malo-pomalo, svakodnevnim obraćanjem pažnje. To je odnos u koji se isplati ulagati jer je to ulog u zdravlje za budućnost. Zato krenite odmah, malim koracima i istrajno.

Izvor: Sensa/Sensa.hr